Pre nego što sam dobio velike bulevare, trgove i moderne avenije, imao sam jednu ulicu koja je naučila moje stanovnike da šetnja može biti događaj.
Jednu ulicu koja nije bila samo prolaz.
Bila je susret.
To je moja Knez Mihailova.
Danas je poznaju svi.
Njome prolaze turisti, studenti, umetnici, trgovci, slučajni prolaznici.
Ali pre nego što je postala najpoznatija ulica u meni, bila je mnogo drugačija.
U osmanskom Beogradu ovde nije bilo raskošnih palata i izloga.
Ovaj prostor pripadao je staroj Carigradskoj čaršiji, mestu trgovine i zanata.
Tu su prolazili trgovci, zanatlije, putnici i ljudi iz različitih svetova koji su se susretali na granici između Istoka i Zapada.
Ali ja sam se menjao.
Posle oslobođenja od turske vlasti i jačanja srpske države, počeo sam da skidam staro lice i gradim novo.
Knez Mihailo Obrenović želeo je da me pretvori u modernu evropsku prestonicu.
Ulica koja je nosila njegovo ime postala je simbol te promene.
Tokom druge polovine 19. veka počele su da niču nove zgrade.
Umesto skromnih kuća, dolazile su palate trgovaca, bankara i uglednih porodica.
Graditelji su donosili evropske stilove — renesansu, romantizam, akademizam.
Ja sam polako prestajao da budem orijentalna varoš.
Postajao sam evropski grad.
Knez Mihailova nije bila samo arhitektura.
Bila je mesto gde se pokazivalo novo društvo.
Tu se išlo da se vidi i bude viđen.
Tu su se dogovarali poslovi.
Tu su se susretali političari, umetnici i obični građani.
Kao i svaki pravi gradski prostor, imala je svoj glas.
Čuli su se koraci po kaldrmi.
Čuli su se razgovori ispred radnji.
Čula se muzika iz okolnih kafana.
Čule su se vesti koje su se širile brže nego novine.
Godine 1870. dobila je zvanično ime — Kneza Mihaila.
Ali njena priča nije završena.
U 20. veku preživela je ratove, promene država i različite epohe.
Videla je austrougarske vojnike, srpsku vojsku koja se vraća u oslobođeni grad, parade, proteste, proslave i obične dane.
Svaka generacija ostavila je nešto svoje.
Zgrade su menjale vlasnike.
Prodavnice su se menjale.
Moda se menjala.
Ali navika Beograđana nije.
I dalje se ide Knez Mihailovom.
Neko ide na sastanak.
Neko u biblioteku.
Neko na kafu.
Neko samo da prošeta.
Jer neke ulice nisu napravljene da bi se stiglo negde.
Neke postoje da bi se kroz njih prošlo.
Ja sam Beograd.
I dok god ljudi hodaju mojom Knez Mihailovom,
dok god se na njenim klupama vode razgovori, čekaju prijatelji i stvaraju uspomene,
znam da nisam samo skup zgrada.
Ja sam grad koji ima svoje lice.
A moje lice već više od jednog veka gleda kroz izloge, fasade i korake jedne ulice.
Knez Mihailove.
Moje najpoznatije šetalište.
Moja gradska pozornica.
Moja ulica koja nikada ne prolazi.
